Nino Raspudić: Daytonski sporazum je mrtvo slovo na papiru

Ni dvadeset godina nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma na njegovim temeljima nije stvorena samoodrživa, stabilna i funkcionalna država, već stanovništvo BiH tavori u poluprotektoratu međunarodne zajednice, u tegobnom stanju koje je još uvijek bolje od najboljeg rata, ali je gore od najgoreg mira. Nitko 1995. nije očekivao da će nekoliko potpisa preko noći riješiti konflikte, ali ni da će se njihovi uzroci tako duboko konzervirati, da će nakon 20 godina i dalje, netaknuti, biti tu.

Sporazum je sklepan u američkoj vojnoj bazi, svi akteri su ga potpisali jednom rukom, dok je druga bila s figom u džepu. Postalo je opće mjesto reći kako je glavna zasluga Daytona što je donio mir, no taj se mir u BiH od 1995. uglavnom živi kao nastavak rata drugim sredstvimaOčito je da nijedan akter nije Daytonski sporazum kao takav uzimao zaozbiljno, već kao provizorij i odskočnu dasku za ostvarenje svojih ciljeva u "drugom poluvremenu".Srbi su ga prihvatili kao spas od potpunog vojnog poraza na zapadu zemlje i formalnu potvrdu Republike Srpske, s jasno iscrtanim unutarnjim granicama. Bošnjaci kao definitivno očuvanje državnog okvira, a unutar njega, kako je još u vrijeme referenduma 1992. govorio Izetbegović, neka se "burka", nadajući se da će procesi ići u bošnjačku korist. Hrvati iz BiH u Daytonu nisu predstavljali nikakav faktor. Republika Hrvatska je sudjelovala u pregovorima i dogovarala sporazum, gledajući prije svega svoje partikularne interese, a ne interese Hrvata u BiH, što se kasnije jasno i pokazalo. Preslabi da bi bili samostalan faktor, a tada i još uvijek s jakom graničarskom sviješću koja se svodi na tezu - neka je Hrvatska osigurana, a nama će nekako već biti, Hrvati iz BiH su najviše izgubili u Daytonu, a pogotovo u postdejtonskom procesu.